Medju prasnjavim, vec odavno zaboravljenim uspomenama nadjoh jedan stari CD… Svake godine iznova se zarovim medju te kutije sa ko zna kakvim stvarcicama, uspomenama, fotografijama…svake godine cvrsto se zakunem da cu sve baciti, bar prokletstvo skinuti sa sebe…pripremim ja i vrecu za smece, naoruzam se odlucnoscu i ravnodusnoscu…krenem…i nista… Obuzme me neki osjecaj kao da…
O Boze, kako sve nekadasnje, ono davno pretproslo vrijeme sad izgleda nistavno i nebitno u usporedbi sa sadasnjom idilom. Ljudi moji dragi ja sam zaista nasla nesto posebno, sto samo rijetki sretnici nadju u zivotu. Nesto sto je rijecima jako tesko opisati, ali nije nemoguce pribliziti. To vam je kao magija. Niko ne zna odakle…
Tako zelim vratiti se ovde…poceti sve ispocetka… Tesko je priznati ali fali mi ovo mjesto…moj prijatelj koji trpi sve uvrede, pogrde, ruzne i teske rijeci… To mi je bio neko ko je shvatao sve moje radosti, osmijehe, tuge i slabosti… Neko ko je moje suze bez rijeci upijao u sebe… Nekako sam ga ozivjela i…
I falis mi…jeste…istina je…vicem na sav glas…danima…da cuje i more sto osta daleko iza nas… Nenormalno boli cinjenica da te nema…odsjaj tvoga oka sto ga u svom cuvam, jos drzi me u zivotu…jer nema te…danima… I zaista vise ne znam da li sam ikada ovako osjecala tugu…ovom jacinom…da sam sigurna da je i ti negdje…
Ne znam ni koliko je poslo od moje posljednje posjete ovom mjestu…nisam zaboravila gdje sam stala…samo sam se malo uspavala… Ja kao i obicno mimo ostalih…svi su u nekom pred zimskom snu…samo su meni oci sirom otvorene… I gledam…pa ne mogu da vjerujem…zar ni ovde ne pripadam???… Kako je tuzno kad covjek stoji na vrhu…
Nekad…nekad je sve bilo drugacije…dolazila sam ovde vise puta na dan…jadala se…plakala…tugovala…samovala…bila ljuta…ogorcena…trazila nesto…nalazila…odlazila…vracala se… *** Sjetih se maloprije…jednom sam se ovde i zaljubila…da…da… Zaljubih se u pogresnu dusu…u lutalicu bez cilja…i ne pokajah se… Bilo je slatko…preslatko…a to nije dobro…zato je kratko i trajalo… Procitah mu blog…i to bas dijelove koji su nekad znali…
Znas li da ja vise nisam tako jaka…da nisam kao prije…da nemam volje… Znas li da se borim sama sa sobom…i sa tobom…sa ostatkom svijeta…meni se ide odavde…iz ove koze…bjezi mi se od sebe same…od svega…od svakog jutra i noci… Samo ja znam o cemu razmisljam kad si tu…i kad te nema… Samo ja znam…
…podsjeti me jedan stari prijatelj…na postojanje jednog tu bloga…na planeti Zemlji… …da…nekad taj blog bijase carstvo mojih sjecanja…ljubavi…frustracija…tuge…suza…osvete…smijeha… …nekad tu ozivjese dvije duse…rastrgane u stvarnom svijetu…spojise se u virtuelnom… …i zivjese sretno…bezbrizno… …u trenutku tama izbrisa sve lijepo…i opet zavlada crno…i tuga… …i te dvije duse…nikad vise…se ne spojise…ne dade Bog… …zato moja dusa…ima novu…
Kao i obicno u ovo doba godine…hvata me lagana depresija…vrijeme se ubilo za izlezavanje…gledanje ljubavnih filmova…plakanje bez razloga…s drugaricom… Sjetih se nje neki dan…bila je dugo tu…skoro oduvijek…sve smo dijelile…svaki dan bile zajedno…ispijale kafe…provodile se ludo…radile nepromisljene stvari…upoznavale decke…igrale se s njima…oni s nama…ne zna se ko se s kim vise poigravao…u sve ulazile…iz svega…
Stoji ispred nje…ne ljubi je…ne gleda je…samo je okrzne pogledom…punim mrznje…i hoda…naprijed…glava gore…nista ga ne moze pokolebati…nece pasti na njen osmjeh…poljupce…zagrljaje…dodire…nista ga ne moze pokolebati…on zna…ona nije sto je mislio da jeste…ne moze se suzdrzavati vise…dok hodaju…postavlja joj pitanja…i jos je vise gura na dno…ne…nista joj sad ne moze pomoci…zna da je u pravu…vidio je…sve…